Naše nane s potpisom X

Nepoznat prvotni izvor isječka/preuzeto s FB profila

Prema popisu stanovništva iz 2013. Agencije za statistiku BiH godine u BiH živi gotovo 90. 000 nepismenih osoba. Od ukupnog broja osoba starijih od 10 godina nepismenih je bilo 2,82% (u Republici Srpskoj 3,17%, u Brčko distriktu 2,83%, a u Federaciji BiH 2,63%). Od ukupno 89.794 nepismenih lica, 77.557 su žene.

Godine 1981. od 3.383.159 stanovnika starijih od deset godina bilo je 491.044 nepismenih ili 14,5 %, od toga je 23 % žena, a 1971. godine 2.897.941 stanovnika i 671.925 nepismenih ili 23,2 posto, od toga 35, 1 %  žena, a 10,5 % muškaraca.

U Popisu iz 1991. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 3.697.232 stanovnika starijih od deset godina, a među njima je bilo 367.733 nepismena ili 9,9 posto, od toga 16, 4 % žena i 3,4 % muškaraca.

”Stopa nepismenosti stanovništva u BiH (2,82 %) jedna je od najviših u Evropi i svrstava BiH prema tim podacima na samo dno ljestvice evropskih zemalja. Ukoliko se uz to pribroji 14,1 % stanovništva bez ikakvog obrazovanja ili s nepotpunom osnovnom školom dobit ćemo da oko 17 % stanovništva nema nikakve šanse da se zaposli i da radi. Dakle, svaki šesti stanovnik BiH izbjegao je zakonsku obavezu da završi osnovno obrazovanje i istovremeno nije iskoristio svoje osnovno ljudsko pravo garantirano Ustavom. Šanse za rad takvih pojedinaca su minimalne i svode se na poslove u vlastitim domaćinstvima ili nekim pomoćnim aktivnostima u poljoprivredi”, bilježi Pašalić Kreso (2017: 122).

 

Gledajući brojke indikativno je da su žene u BiH te kojima je u prošlosti kontinuirano uskraćeno  opismenjavanje.

Još uvijek možemo sresti stare nane koje na mjesto potpisa stavljaju X. Razlog tome je uglavnom što im očevi nisu dozvoljavali redovno školovanje. Nije isključeno da su žene, koje su službeno smatrane kao nepismene, poznavale ili poznaju arapsko pismo i da su stekle neki stepen vjerske naobrazbe, ali da latinično pismo, koje im omogućava funkcionalno djelovanje u bh. društvu, nisu savladale.

S druge strane, X ne sprječava stare da glasaju uz svesrdnu pomoć stranačkih „volontera“ koji ih uvode u male kartonske odjeljke i „upućuju“ gdje staviti onaj drugi, njima najznačajniji X.

Za vrijeme osmanske vlasti u BiH od 15. stoljeća otvarani su mektebi, početne vjerske škole, u tim školama govorio se turski jezik i podučavalo se arapsko pismo. Treba napomenuti da je tadašnje muslimansko stanovništvo u svakodnevnoj korespondenciji koristilo arebicu, prilagođeno arapsko pismo. Ti mektebi su bili odvojeni na ženske i muške, ali postojali su miješani, gdje su djeca sjedila odvojeno (Šušnjara 2014).

Bilo je i slučajeva da su žensku djecu obrazovale bule u privatnim kućama (Šušnjara 2014). Svakako, osim mekteba, postojali su i drugi viši nivoi obrazovanja kao što su ruždije i medrese.

Dolaskom Austro-Ugarske u BiH započinje se proces „latinizacije“ pismenosti. Kod stanovništva se javlja otpor da šalju djecu u škole gdje će se miješati konfesije, posebno žensku djecu.

„Kako bi otklonila ove sumnje ili ih barem donekle ublažila, Austro-Ugarska se

nije htjela zamjeriti ovom dijelu stanovništva BiH, te je odobravala izdvajanje muslimanske djece u posebne vjersko-ženske škole, smatrajući i to nekim napretkom“, Šušnjara (2011: 454).

Ipak postojali su muslimanski intelektualci koji su uvidjeli potrebu da se obrazuju ženska djeca. Takav je bio Hasan efendija Spaho, učitelj orijentalnih jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu, koji je “pokrenuo je i inicijativu za otvaranje Prve muhamedanske ženske škole u Sarajevu i postao njenim upraviteljem 1892. godine. Škola je imala 4 razreda i u njima su poučavani vjerski predmeti, te ručni rad (Ćurić, 1983)” (Šušnjara 2011: 455)

Bilježi se da je krajem 1913. godine rastao broj djece koja su pohađala narodne škole, koje je podržavala austrougarska vlast, ali da je u cijeloj BiH samo 249 muslimanskih djevojčica pohađalo te škole (Šušnjara 2011).

„Iako je Vlast slala opomene u slučaju nepoštivanja ove zakonske odluke, sve veći broj djece je napuštao škole. Tako je zabilježeno da je školske 1912./13. godine upućeno 13.106 opomena“, Šušnjara (2011: 464).

A da su opomene nastavljanje i za vrijeme Jugoslavije, bilježi i ovaj novinski isječak gdje je predano 28 prekršajnih prijava za neupisivanje djece u školu. Od dvadeset i osmero djece, dvadeset i sedam je djevojčica kojima su roditelji uskratili nastavak školovanja. Za utjehu je, da su barem stekle osnovnu pismenost, što je za ovih 77.557 žena i djevojčica, zabilježenih 2013. godine, bilo nemoguće.

Napomena: Jako je bitno naglasiti da za potrebe pisanja ovoga teksta nisu pronađene skorije statistike nepismenosti stanovništva prema etničkoj/vjerskoj pripadnosti što implicira da je moguće da je  jedan dio nepismenog stanovništva čine pripadnice muslimanske vjeroispovijesti.

Izvori:

http://mcp.gov.ba/publication/read/1800-medjunarodni-dan-pismenosti--8septembar-%E2%80%93-dodatn?pageId=0

Šušnjara, S. (2011). Školovanje ženske djece u BiH u vrijeme osmanske okupacije 1463.-1878. Školski vjesnik: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 60(4.).

Šušnjara, S. (2014). Školovanje ženske djece u Bosni i Hercegovini u doba Austro-Ugarske (1878.–1918.). Napredak: Časopis za interdisciplinarna istraživanja u odgoju i obrazovanju, 154(4), 453-466.

Pašalić Kreso, A. (2017). „Obrazovanost stanovništva u Bosni i Hercegovini “. Bosna i Hercegovina između najviše stope nepismenosti i najnižeg nivoa obrazovanosti, Demografske i etničke promjene u Bosni i Hercegovini, 93-124.